Nismo samo pobjegli iz grada. Pobjegli smo i od sve negative i svih loših vibracija te se smjestili u šumarak uz samu obalu, a sve kako bi doživjeli „novo normalno“ najposebnijeg malog festivala u državi. Naravno, pobjegli smo na Escape the City – festival koji vrvi odličnom glazbom i raznim drugim sadržajima, ali i festival koji nam demostrira zajedništvo naše sitne dub i reggae scene. Prve je godine sve izgledalo idealno. Druge ih je pogodio neverin, a treće svjetska pandemija i oštre mjere istarskog stožera. Do samog je početka bilo neizvjesno hoće li se i pod kojim uvjetima uopće održati. Međutim, sreća ih je pomazila, a prilagođavanje novim uvjetima uspješno je odrađeno te su članovi Submovements udruge ponovno dokazali da imaju festival s najviše potencijala. Ograničen broj posjetitelja? Nema problema. Popisivanje svih njih? Ma i to se odradilo. Radno vrijeme do 2? Eto prilike da se pokaže da se publika može zadovoljiti i tokom dana i večeri, bez lomljenja do jutra. Rezultat? Jedno predivno iskustvo s još više opuštene atmosfere, još manje izokrenutih od alkohola i droga i beskonačno mnogo zadovoljnih osmijeha na licima. Kako bi Damjan rekao, ne radi se ovdje samo o drobljenju u šumi. I doista, ako je ta izjava bila upitna, dnevnom varijantom festivala to je i dokazano.

Opuštena atmosfera, koja je zaštitni znak ovog festivala od prvog izdanja, sada je još opuštenija, a publika je to odlično prihvatila. Tijekom dana pijuckalo se sokiće, tu i tamo umočilo noge u toplo more ili podružilo s ekipom u kampu, a i tijekom cijelog dana ekipa se skupljala na plesnom prostoru ispred dnevnog stagea. Predvečer lagano zagrijavanje, a zatim je slijedilo postepeno okupljanje na jednom od dva festivalska stagea. Savršeno.

Stage-eve su pogonili Roadtrippersi, Vibrations Addict i, naravno, Munchiesi, a glazbeni dio festivala je dokazao da za dobar provod nisu potrebna velika strana imena. Uz dobar koncept i dobru energiju, vrhunski provod moguć je i uz naše domaće snage. Bila su tu dva strana imena prvog dana i mogu reći da su Wicked & Bonny s Berise opravdali iznimku, ali većinu „tereta“ iznijela su imena s kojima se družimo tijekom godine na sessionima diljem države. I svi su to odradili vrlo dobro i vrhunski. Posebno tu veseli odličan Vibration Addict session koji je napokon dobio priliku predstaviti se na svom soundu na jednom vrhunskom domaćem festivalu. Smola i Vrki bili su na razini. Munchiesi također, a Julie nam je pružila savršeni roots soundtrack uz zalazak sunca, dok je cijela vojska dnevnih izvođača stvarala je kulisu koja je istovremeno bila odlična podloga za odmor na plaži, učenje na nekoj od radionica ili ples ispred sound systema. Ako ste tokom večeri poželjeli odmor od duba, drugi stage, onaj pod paskom Roadtrippers Sound systema, nudio je lepezu stilova. Reklo bi se, za svakoga ponešto.

I kamp je priča za pohvalu. Iako se na mnogim festivalima ekologija štuje, bar deklarativno, ne sjećam se kada sam zadnji put doživio toliko čist i uredan kamp. I ono malo smeća što se moglo naći bilo je položeno u stranu, na hrpu, a posjetitelji su doista pridavali pažnju urednosti prostora. Atmosfera? Kao i na cijelom festivalu, opuštena i prijateljski nastrojena.

Što napisati za kraj, za zaključak o festivalu za koji nemate ni najmanju zamjerku? U dva dana i dvije noći koliko sam proveo tamo, uistinu sam se toliko dobro osjećao da sam, eto do sad, zaboravio i da nas je na dolasku dočekao pljusak. Escape the city je nešto posebno i za tu posebnost ne treba uzalud trošiti riječi. Treba im samo zaželjeti da im se sav trud višestruko vrati u godinama koje dolaze. Jer ako toliko dobar dojam ostavljaju kada neverin protutnji kroz festival ili ih Covid stisne u kut, kako će nam tek dobro biti kada nam pripreme festival u normalnim okolnostima?

Foto: Tedi Korodi