Nakon što smo u nedjelju ispratile Djuda AKA Kiwija AKA Bojana na Bla Bla Car za Barcelonu samoprozvane Jay i Silent Bob (skuži koja je koja po boji kose) preuzimamo uloge istih i nastavljamo brijati po festivalu. Četvrti je dan. Da sam u Hrvatskoj na festivalu već bi davnih dana bila doma, a prije Rototoma sam pitala svog Silent Boba: „Hoćemo li mi to izdržati?“. Želiš popratiti sve sadržaje, nemaš dovoljno vremena, sunce prži po danu nenormalno, ali opet izdržavaš jer si u „Reggae Disneylandu“.
Ponedjeljak je popodne i odlazim poslušati predavanje na Reggae Universityu. Govori legenda David Rodigan. Na sebi ima Rockers majicu koju sam neki dan htjela kupiti, koji dobar trenutak! Nakon svakih nekoliko rečenica govor se prekida pljeskom publike. Priča o soundclashevima koje je imao te dubplateovima koje su za njega snimali i kako je na taj način pobjeđivao, o prvom putu na Jamajku, o vođenju radijskih emisija. Inspirativno predavanje ispunjeno životnim mudrostima, a najviše mi se svidjelo kada je rekao da je dužnost svakog soundsystem crewa puštati reggae s ciljem edukacije publike te da mora postojati mentorstvo među starijim i mladim glazbenicima. To me podsjetilo na našeg „tatu“ Vrkija i kako se naši soundsystemi medusobno pomažu i djeluju kao mala plemena.
Večer smo odlučile započeti na Lion stageu i Zion Trainom u punom sastavu, baš poput mog prvog Seasplasha prije „ohoho“ godina kada sam ih prvi put ugledala i kada se moj život techno vjeverice pretvorio u život reggae posvuduše. Kada ih gledaš osjećaš se kao doma, imaju energije za još trideset godina minimalno, a sama činjenica da su prije toga nastup imali u Puli mi je bila super. Gdje ćemo dalje? Ne možemo stalno po dubu „visit“ i odlazimo na Main stage. Alborosie (talijanski Jamajkanac) sa Shengen klanom i nekim članovima The Wailersa svira stare hitove. Gromoglasno pjevam „Herbalist“, ljudi oko mene u kombinaciji reggae ekstaze i meditacije gibaju se uz stvari koje iskreno nikad nisam čula, ali uživam. Dobro je Chupy rekao: „Jedan live nastup, napuni te za sto godina!“. Dub Academy me svaku noć ponovo oduševljava, kakvi live actovi, kakve kombinacije vokala i insrumenata. Malo dode lik s trubom, malo drugi na violini svira poznate riddime, malo melodika, malo neka frulica. Sve „trešti“ iz tri sounda oko nas. Pored mene ljudi u ekstazi. Kebra Ethiopia dub kolo je nula naspram ove ekipe. Blackboard Jungle Soundsystem kao rezidenti Dub Akademije još uvijek su na pozornici, a ja sam sretna kao najgori „dub nerd fan“ (?) i odlazim kupit majicu do štanda koji se nalazi odmah do pozornice. U tom trenutku stiže Dubdadda iz Zion Traina, „Alo, đe me nađe?“! Plešem u prvim redovima s ekipom koja uživa isto, pa i više nego ja! Utorak je. Valjda? Nemam pojma, zapravo. Tijekom dana prema rasporedu nastupa skužim- ahaaa. Koji je dan danas?
Odlazimo navečer na Main stage, proročanski mi padne na pamet stvar "Rocky Road" i s njom dva „Bliznaka“ otvaraju koncert. Bend svira savršeno, opet oduševljeno zaključujem: „Wow!“ koji profesionalci, kako su dobro usklađeni, opet tisuće ljudi oko mene, pijem cervezu i zagrijavam se za nastup koji čekam jedno desteljeće. Fat Freddys Drop! Mogu reći da mi je to bio najbolji nastup Rototoma. Svaki član benda perfektno svira. Započinju s "Blackbird", usplahireno gledamo i slušamo pjevača kako nas zavodi, a smijemo se goofy trubaču koji ovaj puta nije plesao u gaćama, kao što sam mogla vidjeti na YouTube clipovima, ali je došao nekoj bijeloj plastičnoj kabanici i bio jednako zabavan. Nisu svirali moju najdražu stvar "Shiverman", ali dobro, to su već 1st world problems. Tijekom svirke izmjenjuju se MC i pjevač koji je ujedno i na bas gitari. Danas odlazim na dancehall, nema baš ljudi, otplešem nekoliko koraka i prošećem do Dub Akademije. Hoće opet biti Blackboard Jungle? Daj mi rootikali duba! Dočekuje me Capra, violinist i bas gitarist. Is this real life? Nakon njih educira nas King Jammy. Pravo osvježenje u neka nedoba na dub partijima čuti original dub tjunove, a ne striktno digitalni novoproducirani dub. Noge su mi polako počele otkazivati i zaputila sam se u kamp i na Lion stageu „ubola“ odličan roots band Samory I & The Black Hearts band. Nikad čula za njih, ali sama čar ovakvog ogromnog festivala je da vidiš nešto usput i ostaneš do kraja svirke.
Zadnji dan nam je. U nama se izmjenjuje tuga jer će završiti ovo, ali mrvicu nam i drago jer nam je energija na minimalnim razinama. Popodne odlazimo na Reggae University slušati predavanje House of Rastafari i o projektu koji imaju na Jamajci. Naime, uzgajaju hranu za svoje Rastafari starješine i pokušavaju im poboljšati uvjete života. Neka dobra energija iz njih izlazi. Jedino se malo ljutimo na činjenicu da žene ne mogu sudjelovati u Nyanbinghi bubnjarskom krugu. Mighty Diamonds slušamo iz šatora, čujemo "Get up and fight for your rights" i "Right Time Come". Dolazimo na Taurus Rileya. Osjeti se usporenost festivala i polutuga zbog zadnjeg dana. Zadnji uzvici Rototoooooom! Sretne smo, umorne i zaključujemo kako se od sada vraćamo svake godine! To je to! One love Rototom!
Foto: Nina Gostrec
