Nakon putovanja od 32 sata, neuspješnog pokušaja spavanja na aerodromu u Torontu, te stresom oko covid procedura, napokon sam sletila u Kingston. Iz kanadskih -10 izašla sam iz aerodroma na +28 stupnjeva gdje me dočekao simpatični rasta s dredovima do poda: „Wah gwan?“ Objasnila sam mu kako sam umorna od napornog puta, te da se jedva čekam odmoriti, na što je on rekao: „Don't worry, this is Jamaica - no problem.“ Znala sam da slijedi najboljih mjesec dana u mom životu.
1. Priroda i hrana
Putovanje na Jamajku za mene je ostvarenje jednog od najvećih snova. Taj maleni otok u karipskom otočju zaista je nešto posebno. Ako pogledate zastavu Jamajke primijetit ćete tri boje: zelenu, žutu i crnu. Zelena boja predstavlja prirodno bogatstvo i vegetaciju otoka, žuta označava sunce, a crna boja odnosi se na snagu naroda. Ja sam 90% boravka provela u Kingstonu zbog zabavnog sadržaja koji mi je bio najbitniji, no kako sam velika zaljubljenica u prirodu, izdvojila sam par dana za izlete u Ocho Rios, Lime Cay i Bog Walk. Gotovo cijela Jamajka je brdovita, a određeni prizori uz obalu podsjetili su me na dijelove Hrvatske. Najljepše zalaske sunca gledala sam na prekrasnoj Bob Marley plaži.
Pored prirode, najviše me se dojmila hrana i to tzv. „rasta food“. Radi se o veganskoj hrani koja je bogata nutrijentima i proteinima te mislim da mi je upravo to uz svakodnevnu sunčevu energiju dalo snagu da izdržim divlji tempo koji sam imala tih mjesec dana. Rastafarijanci pronalaze lijek za sve u hrani/prirodi. Od voća, najviše su mi se svidjeli soursop i jackfruit. Inicijalno sam putovanje planirala za siječanj, no kako je veljača na Jamajci mjesec reggae glazbe i sazrijevanja voća, reorganizirala sam putovanje kako to ne bih propustila. Za sve ljubitelje voća, Jamajka je pravi raj.
2. Pandemija
Kao i svaki dio svijeta, i Jamajku je pogodila pandemija. Ekonomija je narušena, policijski sat na snazi je gotovo 2 godine, nošenje maske obavezno je u svim zatvorenim prostorima. Veći dio populacije ne vjeruje cjepivu, te smatraju da je čitava pandemija produkt Babylon sistema. Ne mogu se sjetiti jesam li ovaj citat čula na nekoj reggae radijskoj postaji ili sam ga vidjela napisanog negdje na ulici, u svakom slučaju, glasi: „Social distance is killing existance“ što na neki način sumira mišljenje Jamajkanaca o pandemijskim mjerama.
3. Ulice
Atmosfera na ulicama nešto je što me inače najviše zanima gdje god da otputujem, a o uličnom životu Jamajke – Kingstona, mogla bih cijelu knjigu napisati. Ogromni zvučnici vidljivi su na svakom uglu, a dijelovi ulica bez glazbe gotovo i ne postoje. Prevladavaju reggae, dancehall, hip hop i r&b. Upravo sam, između ostalog, i nabrojala svoje najdraže glazbene žanrove, tako da su za mene ulice Kingstona posebna sreća. Budući da je stopa kriminala visoka, potrebno je slušati savjete lokalnih ljudi, pogotovo kad idete npr. u Downtown (ghetto dio grada) gdje je poželjno ne nositi nakit, niti se previše koristiti mobitelom. Također, ljudi voze kao da sutra ne postoji. Kad god bih izrazila zabrinutost, samo bi mi rekli:“This is Jamaica, no probIem!“ Isto tako, potpuno je normalno da vam se ispred auta niotkuda stvori neka koza ili kokoš ili pak biciklist koji vozi nekom svojom izmišljenom rutom. Marihuana, iako ilegalna, dio je kulture, te se prodaje i puši gotovo na svakom koraku. Ono što je također karakteristično za ulice Kingstona, je to da se na mjestima prodaje baš sve – od marihuane i cigareta, do kokosa, manga, robe, nakita... Kao što rekoh, o uličnom životu Kingstona mogla bih do unedogled, ali negdje moram stati.
4. Glazba
Nevjerojatno je da tako mali otočić kao što je Jamajka već dugo vremena inspirira glazbenike diljem svijeta svojom originalnim zvukom i kreativnošću. Nažalost, zbog pandemije nisam uspjela uloviti niti jednu live svirku, te su mnoga događanja bila otkazana. Mjesto u kojem se redovno pušta roots i dub je Dubclub. Prekrasni soundsystem, rasta food, te zapanjujući pogled na čitav Kingston čine ga zaista posebnim. Sve nedjelje bile su rezervirane za Dubclub. Kroz tjedan, bila sam izložena dancehall glazbi 95% vremena. Kao i reggae, i dancehall predstavlja govor naroda, no s puno sirovijim izražajem i često eksplicitnim tekstovima pjesama. Nije za svačije uši, međutim ja ga volim baš zato što je takav kakav je, beskompromisan i divlji. Trap je uzeo maha i na Jamajci, pa ga mnogi izvođači ubacuju u svoje pjesme. Nekima to odgovara, a neki smatraju da to narušava originalni zvuk Jamajke. Moram priznati da mi je falilo originalnog dancehall zvuka s jakim basom i čistim vokalima bez autotunea. Nadam se da će se kao i u modnoj industriji, i ovdje napraviti neki zaokret prema starijem zvuku.
5. Ples
Mnogi su me pitali kako sam se usudila ići sama na Jamajku. Zahvaljujući plesačima od tamo s kojima sam se ranije povezala na brojnim dancehall eventima u Europi, te koji su me uputili u sve, osjećala sam se zaista sigurno. Odsjela sam u Belleh hostelu za plesače gdje sam upoznala mnoge divne ljude iz Češke, Poljske, Argentine, Čilea, Kanade, Litve, i mnogih drugih zemalja. U prosjeku sam išla na dvije plesne radionice dnevno, a organizirala sam se tako da prvo učim od veterana dancehalla koji su tijekom 90-ih i početkom 2000-ih sudjelovali u oživljavanju čitave priče. Bilo mi je jako bitno učiti o povijesti i temeljima koji sežu još od kumina i mento do ska, rocksteady, te reggaea. Zatim sam nastavila sa tzv. novom školom, te učila od plesača koji su danas aktualni na sceni. Talent Jamajkanaca teško je objasniti riječima, nešto je posebno u njihovom načinu kretanja. Njihova ljubav prema plesu bezgranična je i otvara im vrata diljem svijeta, pa ih tako sve više ide na turneje u Europu i Ameriku. I dok se u Europi trenira u moderno opremljenim dvoranama s ogledalima, na Jamajci se pleše na betonu, plaži, u dvorištima, među zaigranom djecom, kokošima... Poseban užitak bio mi je nakon radionice na ulici kupiti svježi kokos te se napiti kokosove vode.
Ipak, prema mom iskustvu, najbolji način za učenje njihovog plesa je odlazak na partyje. U trenutku kada kročite u plesni prostor, izreka „Jamaica, no problem“ dobiva svoje puno značenje jer ulazite u bezvremensku zonu gdje srama, predrasuda i problema jednostavno nema. Mnogi su me se dojmili, među njima i čovjek koji je svaki dan dolazio na party s ekspres loncem s kojim je plesao svaki put kad bi se pustila njegova pjesma koja se i zove „Ekspres lonac (Pressure Cooker)“. Jamajkanci crpe inspiraciju za ples i glazbu iz svog svakodnevnog života. Isto tako, dok se kod nas ide van petkom i subotom, u Kingstonu se ide svaki dan – da, od ponedjeljka do nedjelje. Partyji tamo imaju više značenje. Plesači se sređuju i dolaze predstavljati sebe i svoju plesnu grupu, s ciljem da ih zamijeti neki poznati izvođač te bukira za gaže, koncerte, spotove i sl. Osim toga, dolaze pokazati svoj talent nama, stranim posjetiteljima, kako bismo ih bukirali za radionice i učili od njih. Koliko god se vole pokazivati kad god se uključi kamera, privatno su uglavnom vrlo skromni. Partije redovito posjećuju i mnogi poznati izvođači kao što su Beenie Man, Bounty Killer, Chi Ching Ching, Ding Dong i dr. koji su također vrlo pristupačni. Jako me se dojmila ta atmosfera zajedništva, svake večeri išla sam spavati ispunjena posebnom vrstom pozitivne energije koja bi me pratila kroz čitav slijedeći dan.
6. Zaključak
Na Jamajci sam naučila živjeti u trenutku, te biti zahvalna na svemu što imam. Iako život u ghettu, s minimalnim primanjima, korumpiranom vlasti, te prisutnom kriminalu, zaista nije lagan, u mjesec dana nisam čula skoro nikoga da se žali. Velika duhovnost i pozitivan stav prema životu čini ih istinski sretnima, jer kako oni kažu – „This is Jamaica, no problem!“
