U novom, trećem po redu albumu ovaj osmeročlani britanski sastav iz Brightona dolazi s novim metafizičkim formatom - da smo svi mi zapravo izmišljeni ljudi. Zaboravi tobožnje imaginarne prijatelje i slično, već da smo svi mi kolektivno sebe izmislili kao zasebne jedinke, a pri tome smo svi mi djelići žari jedne jedine velike vatre. Hm, lijepa zamisao. Posebno u ovim vremenima podjela, mržnje i egoizma u kojima su si mnogi umislili da upravo eto oni imaju flatrate na istinu i pravo. Glazba Resonatorsa je suprotnost tome svemu. Njihov topli i meditativni sound, predvođen izvrsnom ritam sekcijom bubnjeva Setha Tuffenalla i basa Georgea Berillsa, dvojice osnivača grupe, je kao fini i ugodni pokrivač u kojega se ušuskaš i zaboraviš na vanjsku hladnoću i nedaće Babilona. Još nešto što ovu grupu čini posebnom su dvije pjevačice, koje ravnopravno dijele ulogu vokala s povremenim sudjelovanjem gitariste Mikea Shirleyja. Kassia Zermon i Faye Houston razvijaju vrlo harmonično i uigrano virtuoznu dinamiku pomoću velikih raspona u glasovima, koji sežu od najdubljih do najnježnijih, te monolitno čvrstim riddimima Resonatorsa pridodaju jaku notu soula i jazza. Album "Imaginary People" je nastajao gotovo četiri godine i više je nego primjetan taj dugogodišnji rad na ovih svega devet skladbi, koje se čine puno zrelije i usavršenije od prošlog albuma. S puno ljubavi za detalje, dionice puhača lepršaju među masivnim bas linijama i zaraznom sinkopiranom ritmikom, a svako malo ovu savršeno uigranu ritam mašineriju prožimaju gradacije prostranih klavijatura i hipnotičnih gitara. Njihova glatka i izolirana estetika jasnih instrumentalnih harmonija je k tome protkana finim dub akcentima Darrena Jamtona, čije sudjelovanje Resonatorsima tek pridodaje taj karakteristični zvuk bestežinske psihodelije. Teško je bilo zamisliti da će ovi Britanci snimiti bolji albuma od prošlog "The Constant", a to je se upravo dogodilo. Možda zaista na kraju sve ovisi o snazi imaginacije?