Dugo mu je trebalo da izoštri svoj pogled. Dugo se činilo kao da ovaj hrvatski producent nije točno znao kamo želi, i tako ga je bilo svugdje. Gdje god je bila jedna niša bas glazbe, bilo je i njega. Tko bi rekao da će se od onoga što je se činilo kao stilska nesigurnost i čisto šaranje, da će se upravo zahvaljujući tome iskristalizirati jedna sasvim posebna Egolessova perspektiva? A to se odvijanje može i sasvim točno pratiti u njegovim godišnjim "Selected Works" izdanjima, kao u ovom novom za tekuću 2016. godinu.

On danas stoji na dvije krajnosti. Jedna gleda na prvi King Tubbyjev provizorni studio u malenom predsoblju, a druga je smještena u nekoj budućnosti glazbenog (pod)žanra, kojega je ovaj uspravio na noge u sedamdesetima. U toj futuri duba princip redundancije i minimalizma je očuvan, ali je on uzeo neke neslućene skretnice i nove smjerove. Tako u uvodnom, apokaliptičnom remiksu Flowdanovog "Horror Show Style" Egoless je u potpunosti izostavio bubnjeve, dajući prednost atonalnim basevima koji u stilu drone ambijenta tumaraju u pozadini, a jedini ritam je Flowdanov vokal.

Sumorna i mračna komponenta se proteže kroz čitavu kompilaciju, koja broji ukupno sedam traka, sastojeći se iz remiksa, dubova i uživo mikseva. Ista opasna i zvučno abrazivna atmosfera se nastavlja u dinamičnoj i teškoj verziji Mavadove "Badmouth (Them a Talk)", a nalazi i svoju otrovnu stranu u odbijajućim basevima "Acid Dub"-a. Još razorniji basevi vladaju u "Can You?", koja je začinjena natruhama drum'n'bassa i hip hopa.

Potrebno je reći da sve ove trake imaju jaku eksperimentalnu notu, da su u neku ruku nacrti i moguće verzije, koje od slušatelja zahtijevaju vrlo otvorenu percepciju. Stilske barijere se ovdje nerijetko nasilno krše i zaobilaze, što se ponajbolje može uočiti u "Be, Do, Have (.I.)" s fragmentiranim i masivnim beatovima s kojima Egoless motornom pilom reže po našim prirodnim osjećajem za ritmiku, te kaleidoskopskim zvučnim rezonancama kojima nam u uši kapa esencije uznemirujućeg transa. Egoless kao da namjerno i s određenom satisfakcijom razočarava naša očekivanja.

Tako primjerice u live miksevima "Unity Dance" i "Flutah" verziji od Seahorse, ne isporučuje nekakve harmonično plesne numere s kojima se potencira zajedništvo u dancehallu, već nas hvata za rukave i odvlači u mračni podrum dolje ispod, gdje nas tretira s barbarskim ritmovima i silovitim bas linijama. Sve ovo hoće reći da Egolessa u ovoj 2016. godini nije lagano slušati, ali je zato vrlo uzbudljivo i zanimljivo.