Kao reggae-blues su ga sami članovi Killo Killo Bande opisali i nisu bili daleko od istine. 'Utrnulo je sve, ali i dalje me boli' - priznaje se bez ustručavanja u jednoj od deset novih skladbi. Novi album ove novosadske skupine je jedno čisto razotkrivanje najosobnijih razmjera, kakvo je čak i u reggae diskursu u najmanju ruku nesvakidašnje. "Ipak borba" ovdje nije ono što bi na prvu možda pomislili da jeste - udarna krilatica bez neke dublje suštine, već je više jedan autosugestivni slogan, izgovoren u zrcalu samome sebi od nekoga tko je već toliko puta polomljen okolinom i društvom u kojemu živi, da teško više može uopće zamisliti život bez gipsa.

Naslov albuma dakle ovdje ima jedan sasvim intimni predznak, čija tragičnost i rezigniranost oslikava ono što se zapravo događa većini, iako toga mnogi nisu ni svjesni. Stagnacija zdravog razuma i urušavanje moralne vertikale su u srži ovog albuma, koji na neki način u svojemu tijeku pokušava iznaći neki odgovor kao sredstvo revolta, kao medikament za ozdravljene. Ne samo pojedinca već u konačnici i čitavog društva.

Jasno je da je Vojislav 'Killo Killo' Malešev tu potragu za Svetim gralom, za tim famoznim Fantomom slobode koji kao da sve više izmiče dohvatu, kamuflirao s mnoštvom dovitljivih metafora i slikovitih parabola, stil kakav do najposlije njeguje još od formiranja grupe 2007. godine i prethodna dva albuma. Ali nikad do sada nije zvučao ovako zagonetno i melankolično kao u psihodeličnom, skoro šest minuta dugom tripu "Sedam mora" ('puštam noge već godinama'). Pa čak i morbidno kao u "Uspavanka" ('dušu će moju oprati na kamenu'). Nikad ovako razgolićeno kao u para-romantičnoj "Doći ću ti ja" ('...kad najmanje budeš očekivala').

Nije njihov reggae nikad bio onaj čisti, klasični kakav se obično uvijek iznova reciklira. Bilo je to uvijek kombiniranje, stapanje i sinergija (kako se vole izraziti moderni menadžeri) raznih stilova. Tako se sadašnji Killo Killo-reggae uvija i svako malo popušta pod naletima rocka ("Kamuflaže" feat Wacko), atmosferičnog jazza protkanog natruhama duba ("Uspavanka"). Ali i kao što je pustolovna electro instalacija madžarskog DJ-a Viktor Laskai, povezana jednim prstohvatom dubstepa, te hip hopom i reggaeom u posljednjoj "Energie" na kojoj ovim Novosađanima gostuje nitko drugi do Edo Maajka glavom i bradom.

Gitarskom distorzijom i snažnim ritmom očeličena "Serious Times" se može pohvaliti gostovanjem balkanskog rasta-ambasadora Hornsman Coyotea u jednoj vrsti inačice Killo Killo-Eyesburna. U "Rupa bez dna" se konačno pokazuje čuveni paorski prkos i inat putem zavodljive klavirske minijature, koju kasnije potiskuje ritmički ska-raspašoj i koji vodi ravno do maničnog, balaševićevskog klimaksa pijane ravničarske noći. Killo Killo Banda možda jesu razočarani svime, možda su čak već i prikučeni uza zid, ali se još nisu predali.