Daleko je ovaj haićanski glazbenik dogurao od svoje prve improvizirane gitare koju si je sam napravio od otpada, onakve kakvu često viđamo u rukama klinaca u dokumentarcima o Trećem svijetu. Odrastajući kao jedno od osmero djece u siromašnoj pastorskoj obitelji u Port-au-Prince, glavnom gradu nemirima, krizama i prirodnim katastrofama poharanog Haitija, Wesli vjerojatno nije imao ni za žvake, a kamo li za prave instrumente. Upravo klasična i tužna priča klinca koji je se iz vrlo skromnih uvjeta uzdigao snagom svoje glazbe.

Dočim, ta glazba nije samo njegova. Wesli crpi svoje inspiracije iz tradicionalne haićanske voodoo glazbe te drugih lokalnih i karipskih glazbenih dijalekata, ali i upliva zapadno-afričkih elemenata, reggaea obližnje Jamajke, jazza i (afro)popa. Njegov novi, četvrti po redu album s naslovom "Ayiti etoile Nouvelle" je glazbeni afrički panoptikum stilova kojima je pak svima zajedničko ritmički misticizam i duboko ukorijenjena spiritualnost, ukombinirana s društveno-kritičkim osvrtima nekog tko je to sve upratio neposredno i osjetio na vlastitoj koži.

Wesli danas ima pravu gitaru, živi u Kanadi, a ima i izvrsni, veliki prateći bend u kome se nalaze svirači haićanskih autohtonih instrumenata poput Mandang flaute, iz čijih tonova izlaze i melankolična patnja i stoička ustrajanost kakvu samo imaju napaćeni i potlačeni. Ali tu su i afrička svirala poput žičane kore, koja naročito u skladbi "Sonje" rasplamsava svoju bujnu i lepršavu, notornu harmoniju.

Koliko je kod Weslija izražena integracija različitih glazbenih stilova, pokazuje najbolje upravo ova skladba, kada pri kraju nježne afričke uplive zamjenu tvrdi, plesni i hipnotični haićanski voodoo ritmovi; tu gotovo da su osjetni tropska sparina, znoj udova u divljim pokretima i jara vatre oko koje se pleše. A koliko je album širok u svom glazbenom i stilskom rasponu demonstrira mekanom melodijom harmonike podstavljena "Mon Konpè",u kojoj se miješaju francuska šansona i tempi kubanskih plesnih stilova. Dok razigrana latino gitara, te flamenco i tango uplivi imaju glavnu riječ u dinamičnoj "La Pèson" (Featuring Toto Laraque).

Wesli u ovih ukupno četrnaest pjesama poput vrača u loncu drškom svoje gitare miješa razne glazbene sastojke pretežno afričkih predznaka, a sve u cilju jedne višeslojne poruke, koja se sastoji iz pružanja utjehe i poziva na emancipaciju. Nudeći svojevrsni ventil za ispuhavanje frustracija nastalih usred stoljećima dugih potlačenija i dominacije velikih sila, kao i duboko usađenog osjećaja izmještenosti kao posljedice nasilnog premještanja iz matice Afrike, koji su zajedno odgovorni za katastrofalno trenutno stanje. Ne samo na Haitiju, već i drugdje.

Baš kao što su Afganistanci poručili Britancima kad su ih ovi napali u devetnaestom stoljeću: vi imate satove, a mi imamo vremena. Tako i Weslijev novi album nosi snažnu suptilnu poruku: vi imate novac i moć, ali mi imamo glazbu.