Englesko hrvatski festivalski križanac napunio je svoj 10. rođendan ove godine te sukladno velikom slavlju doveo preko 300 izvođača koji predstavljaju suvremenu bass scenu. Vrijeme nas ove godine nije poslužilo, no, to je manje bitno sudeći po 'modnim kombinacijama' u kojima su Englezi i ostali gosti iz drugih zemalja trčkarali Punta Christom: od najlona i vreća za smeće do improviziranih kabanica i pokrivala za glavu koja su se sastojala od najšarenijih šalova, kapa pa i čarapa. Svašta smo uočili, ali što bi baba rekla, treba bubrege pokrit'. I svoje smo, na svu sreću, spasili. Uletjeli smo u subotu na Clearing taman dok je nastupao Gentleman's Dub Club, koji me neodoljivo podsjećaju na naše Kawasaki 3P-ovce s malo izraženijim ska reggae elementima, a uslijedio je veliki David Rodigan. Osobno me njegov set najviše od svih razočarao jer sam valjda previše očekivala. Ne samo zato što se radi o dubplateovima, nego zbog radio hitova koji su se u reggae/dancehall vrtjeli dok je on animirao ekipu skačući po pozornici i pozdravljajući samo Engleze. Pitali su me dvoje starijih rasta gospodina zna li Rodigan gdje je došao, na što ja nisam znala odgovoriti, iako me više uzrujao njegov set nego osjećaj za prostor. Kiša je tukla sve jače i počela se glazba polako gasiti no, ne zadugo. U pauzama između kiše i nastupa, turistički smo šetali tvrđavom jer smo imali dobre nepropusne kabanice, sreli i upoznali brojne drage ljude, a bome si i popili. Ipak, popili bismo i pojeli još više da nije bilo čudnih cijena koje smo plaćali narukvicama koje prestavljaju kreditne kartice. Peglaj, sestro, pivo od 33 do 50 kn ili žesticu od 27 do 50 kn. S tim da nema izbora domaće žestice ili cuge i moram priznati da me srce zapeklo kada svojim novim prijateljima nismo mogli predstaviti šljivu ili medicu. Ne znam bedira li me više činjenica da nema šanse da se potroši sav novac koji smo stavili na karticu ili činjenica da nemamo svojih proizvoda koje bismo mogli predstaviti strancima koji pohode festivale. I ovo nisu patriotski porivi iz mene, jer da jesu, ne bih ni bila tamo.

Dalje, Kahn je rasturo na Voidu, bogu hvala, dobar dubstep lijepo živi, a bome se nisu dali ni Numa Crew kada ih je kiša tukla na Ariji. Charlie P-a smo naon dugog vremena što je bio u Zagrebu, ponovno sreli na Mungos pozornici gdje smo se najduže zadržali. Popratili smo i Parly B-a, drage Mungose i Danny T-a, a mislim da su i oni kiši pokazali srednji prst jer se 'rokalo' ko da nema sutra! David Dub-u iz Warrior Chargea treba dati medalju za mini dub pozornicu u prolazu pokraj Clearinga, gdje nas se skupilo vrlo malo, ali dub nam je napravio tvrdokoran 'pokrov' od kiše. Nedjelja je bila dan za dub pa ne mogu reći previše nego da se nismo mrdnuli s Mungosa u iščekivanju Iration Steppasa i Michaela Propheta te najdražim nam Digitroncima. Nismo radili prevelike šetnje jer smo svakako bacili obuću nakon subote pa nam nije preostalo puno nego 'baciti sidro' u jednoj, i to najdražoj, Mungos areni i 'oguliti' novce s kartice na pivo koje nas je grijalo u naletima vjetra.

Foto: Marko Obradović