Nakon šest godina 'haranja' po najdražem mi Seasplashu, ovogodišnji će biti upamćen po ekstremnim bolovima u mišićima, šljokicama i posjetiteljima koji su sve, samo ne baš obični ljudi. Svake godine, koliko posjećujem ovaj divni mali festival, pripreme i nabrijavanja kreću mjesecima unaprijed. Teško je to objasniti nekome tko nikada tamo nije bio ili općenito nije posjećivao reggae festivale kao što je ovaj. 

Natrpalo nas se malo previše u auto, no, došli smo znojni i sretni na tvrđavu Punta Christo i bacili se u potragu za mjestom za kampiranje. Budući da smo tek u subotu došli, sva dobra mjesta (koja 'sunjara' ugrije odmah nakon zadnjeg nastupa) bila su u kampu zauzeta pa smo morali otići malo dalje od punkta i snaći se kako god znamo da ne bismo propustili početak. Našli smo 'idealno' mjesto na strmoj kosini po kojoj smo se kasnije spuštali u more, a ekipa je hrabro vezala hammocke iznad divne provalije. Hrabro, no, ja nisam od onih što vole visiti, iako sam tu cijenu platila bolovima u leđima i ramenima te je prava sreća što ne moram olovkom pisati ovaj izvještaj.

Na Main Splashu su oko 22:00 prvi nastupili Brain Holidays koji su svirali prvo za deset ljudi pa nakon pola sata za 50 te se do kraja njihovog nastupa skupio lijep broj rasplesanih turista i domaćih. Budući da imam crve u južnom dijelu leđa, ne mogu predugo biti na jednom mjestu, pogotovo na festivalu, obišla sam u to vrijeme i ostale pozornice i pratila broj ljudi koji se iz minute u minutu povećavao. Seasplash nije festival na kojem ćete se lako izgubiti, budući da su sve pozornice u magičnoj tvrđavi, ali biste mogli 'zabrijati' da se nalazite tamo gdje vas nema zato što ste pobrkali reggae i dub. U svakom slučaju, bitno je da vam mjuza odgovara. Najenergičniji plesni set subote bio je u režiji Pulap Reggae Stationa koji su vrtjeli najseksi dancehall stvari ikad na Sound Splashu, a zabrijali smo i da pada kiša, budući da su znoj i pivo prskali sa svih strana. Najviše zraka je uvjerljivo bilo na Electro Splash pozornici kada smo došli poslušati Bebbeta ujutro.

Zanimljivo, na dubu se okupila ekipa valjda sva ekipa koja se u Hrvatskoj poznaje te smo shvatili da se svi poznajemo koji smo tamo, ali bilo je i jako puno stranaca koji su zajedno s nama tu pozornicu pretvorili u pravi militantni disko. Kažem militantni zbog basova koji su na trenutke bili bučni u rangu granata (ne čujem baš na desno uho, iako sam unutra gurnula pola kile papirnatih maramica), a opet tako melodični da ti ne daju da odeš. Nakon takve bass masaže (ili bassaže), teško je dušu zadovoljiti ičim drugim, barem moju. Najtužnija vijest festivala bila je odgoda nastupa legende Mad Professora (još uvijek suza suzu goni) koji je imao poteškoće s letom. Professore, nadamo se susretu iduće godine.

Inače izbjegavam komentirati nečiji glazbeni izražaj, no, moram se osvrnuti na nedjeljno dub jutro nakon subote. Naime, svirao je Warrior Charge uz MC D-Vibea, a negdje pred kraj nastupa na pozornicu se popeo Ras Mist Highper-Edo koji je improvizirao nekoliko rima kada se zvuk ugasio. Usred njegove odlične improvizacije koja je trajala valjda minutu i pol, dotični MC mu je ugasio i mikrofon. Publika je bila iznenađena, da ne kažem šokirana, a Edo je morao sići s pozornice. Glazba je svakako stala na neko vrijeme pa nikome nije jasno bilo zašto ga je trebalo prekinuti tako nekulturno i naprasito. Mi, kao publika, ne znamo kakav je dogovor bio među izvođačima, ali to se tako ne radi. Kasnije, kada se glazba vratila jedna djevojka je isto tako uzela mikrofon te počela pjevati uz glazbu i kao i u prvom slučaju, nije se bunio nitko iz publike, niti producent Warriora. Ali, MC je efektima odlučio potpuno 'zagušiti' njen glas i djevojka je odustala. Ovakvo nešto u životu nisam vidjela, a vidjela sam svašta. Neovisno o tome kakve dogovore izvođači imaju, kolegijalnost mora postojati čak i u izvanrednim situacijama te pogotovo na ovako velikim pozornicama. Publika je na festival došla slušati glazbu i družiti se, a ne pratiti egocentrično nadmetanje izvođača u jutarnjim satima.

Sve u svemu, ovaj Seasplash je jedan od boljih, a to se moglo i jučer tijekom dana primijetiti na Beach Splashu kada je većina trebala otići s festivala, no, nitko se nije želio rastati, pogotovo kada je za pult stao Steve iz Vibronicsa. I četiri dana brzo prolete, a kamoli jedna noć na ovom divnom mjestu. Sad smo sigurni da su i stranci 100% prepoznali svu ljepotu ove domaće glazbene oaze i želim Seasplashu čestitati još jedan uspješni rođendan.

p.s. Daberi, stišajte malo te sirene, preživjet ćemo i bez toga!