Kada sam pred nekih pet, šest godina prvi put slušao ovaj bend uživo, sjećam se, probudili su nadu da ska kao glazbeni žanr nije potpuno mrtav, da još ima nade za kvalitetne nove materijale. U međuvremenu je “Skinna”, njihov prvijenac, postao kultan album nove generacije, u hodu su odradili suradnje s renomiranim UK imenima, od ska do duba. Čvrsto su zauzeli mjesto predvodnika svoje generacije i djelovalo je kako su upravo oni ekipa koja će povesti ska u novo desetljeće.

Sada kad je Chainska Brassika već etabliran bend, pred nama je njihov treći studijski album, “Tales of Londoner”. Album je to sastavljen od deset skladbi koje nam donose lijepo upakiranu kolekciju ska utjecaja iz svih onih razdoblja koje smo ranije toliko voljeli. Svi britanski ska valovi zastupljeni su te nijedan nije izostavljen. U cijeloj kolekciji nedostaje samo nešto onog izvornog, jamajčanskog zvuka. Ipak, “Tales of Londoner” ne nudi ništa novo niti revolucionarno. Skladbe s njega nude zanimljivo putovanje stilovima kakvi su se čuli stotinama puta u posljednjih 40-ak godina. I upravo tu je najveća boljka albuma. Kod svake od njih ćete uživati, ali imat ćete dojam da ste je već čuli. Ne jednom, već stotinjak puta.

Kada se Chainska Brassika prvi put pojavila s albumom “Skinna”, njena je snaga bila upravo u tome što je taj njihov zvuk bio nešto svježe. Bila je to unija ska zvuka 80-ih s modernim pop, grime i dub utjecajima i time je Chainska Brassika iskoristila prazninu nastalu laganim potonućem cijelog ska žanra u prosječnost i njegovo polumrtvo plutanje kroz 21. stoljeće. Sedam godina kasnije Chainska Brassika i dalje njeguje taj isti svoj stil, ali sada to djeluje kao da se polako pripremaju utonuti u prosječnost. I dalje su tu drugi, treći i četvrti ska val. I dalje su tu povremene reggae, dub i rap/grime dionice (“Big Boss”), ali umjesto da to i dalje bude beskompromisna energija koja će za sobom pokupiti vaše oduševljenje, čini se da Brassika klizi ka “već viđeno” sindromu koji je za sobom već progutao mnoge bendove.

“Tales of Londoner” će nas tako podsjetiti na velikane britanskog ska zvuka poput Bad Mannersa i Specialsa (“New Cross Stomp”, “Eye Scratcher”), servirati dozu pop-reggaea (“Up My Street”), ponuditi dozu spoja novog i starog, odnosno ska zvuka 70-ih i 80-ih s grimeom i rapom (“Big Boss”) te vas provesti kroz 40 minuta ugodnog ska provoda, ali pritom ni jednom neće odjeknuti jako i snažno da bi vas ostavio bez riječi ili udariti hitom od kojeg će vam se zavrtiti u glavi.

“Tales of Londoner” nam tako donosi kolekciju radiofoničnih i pomalo prosječnih skladbi. Daleko je to od lošeg, ali je još dalje i od albuma koji će vas ostaviti bez daha i kojeg ćete se s jednakom strašću sjećati i za desetak godina. Album je to koji ćete upaliti tu i tamo i koji će vam pružiti sasvim dovoljno da bude prikladna pozadinska buka, ali koji će isto tako vrlo brzo nestati iz vašeg sjećanja.