Tek što bi Beachsplash ugasio svoj zvuk, Dubsplash bi nastavio kao da i nije bilo prekida i više ni one uzbrdice nisu bile tako strašne.

Budući da mi je ovo prvi festival koji sam odradila do kraja, želim reći da mi je jasno zašto ga neki smatraju najdražim festivalom. Seasplash je miss  simpatičnosti među festivalima, a sada ću vam i otkriti zašto; već prvi dan kada sam stigla s lovačkom naprtnjačom, oslijepljena od sunca koje mi je izvuklo zadnji atom snage iz tijela, i bocom vode koja se već skuhala dok sam se dovukla do kućice s kartama, dočekala su me dva nasmijana, susretljiva lica. Potpuno sam bila dezorijentirana, i nisam mogla ni kamp pronaći. Odjednom se sve počelo tresti i čula sam taktove Kankine stvari „A Ticket To Die“. Nisam znala hoću li umrijeti u tom trenutku od euforije, vrućine, dezorijentiranosti ili bolova u kičmi. Ali zvuk je bio tu, i više mi nije trebao ni plan kampa. Već mi je bilo dovoljno žao što nisam stigla ranije popodne da čujem Arboretum Sound, Homegrown Sound i Herbal Queen. Odjednom vidim nasmijana i suncem opržena lica mojih prijatelja koji su dotrčali s Beachsplasha. Skinuli su mi torbu s leđa i gurnuli pivo u ruke da čujemo Botza Sound na Beachsplashu koji nas je zagrijao i izmasirao nam pluća za uzbrdicu i Dubstage.

Kad se u 22.00 zvuk ugasio, mahnito smo otrčali na Digitronovo i Warriorovo otvaranje Dubsplasha. Nije da ih prvi put slušamo, pa da se ponašamo kao „groupies“, ali treba dočekati toplo vrijeme da bi se gromoviti zvuk čuo na otvorenom. Digitron je pripremio famozne duboke i masne selekcije za pluća, dok se Pulap Reggae Station svojim novijim i starijim reggae/dancehall trakama malo odmaknuo od duba. No to je bila izvrsna uvertira za prkosnu ragga/dub kombinaciju Jah Billaha i Jamalskog, koji su samo nastavili kontrolirati naše noge kojima smo dizali prašinu na flooru. Zato je dancehall Petera Posha došao kao seksi epilog te večeri koju smo morali zatvorili booty-shakeom. Te večeri nisu postojali daberi, densholeri, raste, dabsteri, ili što već, bili smo samo sretni sound system fanatici.

Za „mirna“ jutra su se pobrinuli naši dragi prijatelji sa solarnim soundsystemom, koji su između ostalog i punili mobitele, te napravili chillfloor s „lounge against the machine“ selekcijom. Ne znam za druge, no nas glazba ni u jednom trenutku nije napuštala. Drugi dan Beachsplasha otvorio je Ras Milenko, a zatvorili Bass Matters koji je s Barabadub duom i belgijskim veseljacima Dub Fi Youth najviše i najenergičnije skakutao na tom stageu cijeli vikend. Na Poshov epilog iz prethodne noći nadovezali su se MC Hot Steppa, i Exotic Times koji nikad ne iznevjere kada se radi o „guzoplesu“. Slavonija Vibes Syndicate je bio savršen prijelaz iz laganog u žestoki sound i obrnuto, baš kao što je i Pulap RS balansirao Dubsplash noć prije. Ne znam jesu li se tako dogovorili, ali upalilo je. Sjedili smo samo kad bi nas sunce opomenulo da ćemo kolabirati, a Dom zdravlja je predaleko.

Za drugu večer na Dubsplashu, moj frend je rekao da se nude “Bassaže“, samo treba stati pred ozvučenje i zatvoriti oči; bass masira kičmu, glavu i dušu, a Digitron, Dub Fi Youth, i Sandokan Hi Fi reguliraju jačinu i volumen. MC Jonathan iz DFY-a je „pojeo“ mikrofon, i stopio se sa soundom s tako grubom lakoćom. Iako je festival na trenutke izgledao kao „21 Jump Street“ na balkanski, to nije omelo naše hodočašće po Punta Christu.

Baldhead Dread, Monkey Train, Natty Riddim su još tri imena koje sam uspjela propustiti u subotu popodne, no sudeći po mojim prijateljima, i djevojci koja je plesala kombinaciju trbušnog plesa i duba, shvatila sam da smo svi zarobljeni na plesnom podiju i da ne mogu napraviti kritički osvrt ako me zvuk tjera da plešem. Suprotno dnevnoj smjeni, noćna smjena subotnje večeri na Dubsplashu se odala kombinaciji mračnih, psihodeličnih zvukova Bass Ul Uleme, i Egolessovoj eksperimentalnoj „kuhinji“ u kojoj nas uvijek razveseli neki novi „začin“.

U moru dubastičnih traka, imam samo jednu zamjerku, a to je - ponavljanje. Hitovi kao što su „Do you remember“, „Warning“ i „United we stand“, su se izlizali i pohabali ove zime u Mastersu. Ponekad imam osjećaj da neki crewovi, i strani i domaći, ne poznaju dovoljno našu publiku ili/i scenu, ili misle da samo hitove moraju vrtjeti. Osobno mi to smeta jer time odaju dojam nepripremljenosti ili nezainteresiranosti za atmosferu. Ovo je festival s tradicijom koji se održava svojom kvalitetom, i nudi priliku svakom sound systemu koji tamo nastupa da se pokaže i dokaže svoju konzistenciju, kreativnost i rad. Ova publika nije široka masa koja je zalutala na festival, već smo svi ovdje ciljano i imamo pravo na očekivanja od lineupa.

Nedjeljno jutro su osim prije navedenih sound systema iz dnevne smjene, „osvježavali“  Zenicafaria i Dubeye crew, odnosno „očevi Mastersa“. Svjesni da je zadnji dan, htjeli smo vidjeti sve odjednom, uključujući i ostale pozornice. U jednom trenutku, dok je svirao Low Frequency, i Sattaflow, a nakon njih Abassi Hi Power, stajala sam na stepenicama Dubsplasha i poželjela se multiplicirati. Kada sam shvatila da to ne mogu, opet sam morala ubaciti u šestu brzinu i varirala sam između novog rootsa i dancehalla koji su pržili Sheco i Kingstoned Sound, i Elektrosplasha na kojem svirao legendarni Bebetto. Kamp pozornica iliti  „Loung against the machine“ su zatvorili Seasplash u jutro u ne znam koliko sati glazbenom selekcijom od latino trip hopa, preko electro swinga, i starijih hitova poput „Time of the season“ od The Zombiesa, koji nas je rasplakao od sreće (ok, mene), pa sve do Franka Sinatre i hita „My Way“. Bacila sam zadnji pogled na tvrđavu i kamp i sjetila se riječi Marka Gaćine iz Brain Hollidays-a; „...ovo je mali glazbeni gradić, svima bude lijepo, i svi se osjećamo kao doma. Zato i volimo doći tu.“