Sjećam se da sam bila na jednom njihovom koncertu, ali mi je nevjerovatno koliko sjećanja može preuzeti magla. Naravno, tad su bili turbo popularni zbog „Munja“ pa se možda i zato išlo na tadašnji koncert.

Eyesburn je bend koji iza sebe ima vrlo uspješnu karijeru, ali i tu prokletu pauzu od skoro deset godina. Vjerovatno ih je ta pauza koštala s manjom posjetom koncerta (barem naspram mojih očekivanja). Na kraju se ipak Mali pogon solidno popunio, a koncert započeo skoro pa na vrijeme i to u vrlo žestokom ritmu zbog čega su fanovi hard corea i došli. Očekivala sam da će se koncert nastaviti u tom tonu uz uplive reggaea, no ispostavilo se da je špica ipak rezervirana za ipak nama srodniji dub/reggae moment. Dakle, sva su moja očekivanja su pala u vodu što se ispostavilo dobrim. Prijelomni trenutak je bio na Haustorovoj „Šejn“, a protegao se na Marlyevu „So Much Trouble In The World“. Iskreno, inače nisam previše oduševljena obradama Boba Marleya (pogotovo uz autorski opus kojeg oni imaju), no kad su zasvirali „Exodus“ uz uplive Toshevog „Downpressor Man“, rezultiralo je oduševljenjem. Definitivno bi izdvojila odlične „Time“, „Fool Control“ i „Frontline“ gdje su se saksofon i trombon stopili u jedno uz masni bas. Poštenih dva sata svirke su prošla izuzetno brzo uz uzajamnu ljubav koju je Hornsman Coyote više puta naglašavao. Vjerujem da je većina došla po hard core, a dobili smo većinski reggae, ali začinjen ritmičnom žestinom.

Možda griješim, no čini mi se da je Hornsmanov samostalni rad u fazi nedjelovanja Eyesburna  uvelike utjecao na njihov današnji zvuk. Ovim putem se moram osvrnut i pohvalit njegov odličan, ali i slabo posjećen nastup u Medici prije nekoliko mjeseci o kojem na kraju, na našem portalu nismo rekli ništa. Pa kad smo se već dotakli Hornsmana, osjećam dužnost barem to spomenuti.

I klišej za kraj: ako se ikad nađete u prilici, ulovite Eyesburn  ili Hornsman Coyotea uživo, energija je zagarantirana!