Majstori za partije i festivalski manijaci, Dub Pistols, iako svoju muziku ciljano prave upravo za žive nastupe, imaju i te kako i bogatu diskografiju. Sad je stigao i deveti album s muzičkog "fronta" na kojem opet pucaju s najjačim oružjem britanske bass scene. Ragga, jungle, drum'n'bass, pa i trip hop, šta god da poželite, oni sve najbolje preuzmu i inkorporiraju ko od šale. Kompilacijski dojam je u njihovom slučaju nepobitan, ali "Frontline" dolazi s jasnim uvodom, razradom i zaključkom, što govori da su se ovog puta dodatno potrudili da albumu daju priču od početka do kraja.

Nivo kvalitete traka najviše zavisi od raspoloženja Pistolsa da ih "elektriziraju" tj. od nivoa kojim će ih nabrijati elektronikom umjesto organskom svirkom i kreativnim zvukom. Recimo, dok je zadnji "Addict" (2020.) otplivavao u mračne elektro vode s gomilom žestokih drum'n'bassa talasa, što je donekle i posljedica pandemijskih uvjeta rada, ovog puta su izbalansirali elektroniku i svirku, i vratili se na recept legendarnog "Worshipping the Dollar". S ovog izdanja je jedina "mračnija" upravo naslovna pejsma, dok ostale trake vuku ka jamajčanskom soundsystemskom stilu što će reggae fanovima biti podobnije.

S tim u vezi, očekujte nekoliko pravih soundsystem ragga kidalica, i to od samog početka s par traka "Nice Up" i "Nah Give Up" na kojima fristajla fenomenalni Horseman, mnogima poznat po suradnji s Prince Fattyjem. I isto tako je tu nekoliko jungle majstorija na vrhuncu albuma, na pretposljednje dvije trake "Jump On It" s Top Catom i "M16" s Ragga Twinsima kojom su obradili čuvenu Shinehead verziju Billie Jean riddima. Poigrali su se i s riddimima Altona Ellisa, Sugar Minotta (u spomenutim uvodnim trakama), i Big Willija. Ima tu još roots riddima od ranije poznatih, ali umješanih u novim Pistols produkcijama, ali i pomalo Gorillaz vibea recimo u "Moving On" s Natty Campbellom. A na samom kraju, tu je nekoliko opet "mirnijih" traka s Myki Tuffom i Chezidekom.

Kao što vidite, u pitanju je all-star ekipa britanske scene s nikad raspoloženijim Pistolsima i svježim idejama, kreativnim i balansiranim produkcijama na albumu koji je više od pukog kompilacijskog izdanja traka koje će izvoditi na festivalima. Poklopile su se mnoge kockice i ovo djeluje kao vrhunac njihovog rada i najbolje izdanje još od kultnih "Six Million Ways to Live" i "Worshipping the Dollar". Mnoge ove trake treba čuti uživo, doduše, pitanje je kako će zvučati bez originalnih gostiju s albuma, ali svakako mnoge pretendiraju da postanu pravi festivalski hitovi koji će konačno zamijeniti stare hitove. Fali malo Horace Andyja ili neke druge legende s još čistijim roots riddimom da se ovaj album kompletira stilski, ali bez obzira na to, činjenica je da su Pistolsi izrodili još jedan potencijalni klasik!